Nastala negdje sredinom XIV. stoljeća u sjevernoj Španiji (Saragosa?), vjerovatno kao svadbeni poklon za porodicu Elazar, na svoj put prema Sarajevu kreće izgonom španskih Jevreja, Sefarda, 1492. godine, da bi se preko Italije skrasila u Sarajevu. Tadašnji vlasnici, porodica Koen, prodali su je, zbog životnih problema, tek osnovanom Zemaljskom muzeju.

Uz Sarajevsku Hagadu su vezane i sudbine nekih ljudi bez kojih danas ne bi imali ovu knjigu u Sarajevu. Poznat je već od ranije onaj dio priče kako su dva kustosa muzeja, Korkut i Petrović, kada su nacisti u aprilu 1941. godine tražili da im se knjiga preda, ne trepnuvši izjavili da im je žao sto ih je jedan njemački oficir preduhitrio odnijevši knjigu. Nije nikad dokazano da li su je sve vrijeme rata krili ispod poda jedne džamije u okolini Sarajeva, ili u nekom vočnjaku, ili je drsko bila skrivena u samom muzeju pred nosom onih koji su je htjeli oduzeti. Kad je završen rat, Sarajevska Hagada je ponovo ugledala svjetlo dana. U vrijeme NATO intervencije na Kosovu, kćerka kustosa Derviša Korkuta koja je tamo živjela, je sa cijelom porodicom evakuisana u Izrael. Kćerki pravednika, kako Izraelci nazivaju one nejevreje koji su im pomagali u doba holokausta, vraćeno je dobročinstvo njenog oca.

Sarajevska Hagada danas predstavlja ne samo najvrijedniju knjigu nego i najvrijedniji kulturni predmet koji se čuva u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Neke tajne ove knjige još uvijek čekaju neke buduće istraživače da ih odgonetnu.

Misterija sarajevske Hagade

Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine XIV stoljeća, kada je, u zlatno doba Španije, nastala čudesna i neprevaziđena "Sarajevska Hagada". Pitanje je hoćemo li ikada saznati pravi datum i mjesto rođenja knjige koja je, kao simbol oslobođenja, postala i simbol Sarajeva.

Naime, svake godine, i tako već stotinama godina, Jevreji cijeloga svijeta proslavljaju Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom Seder večerom na kojoj se čita Hagada, knjiga o izbavljenju. Svaka jevrejska porodica ima Hagadu, a one bogatije su, u to davno zlatno doba Španije, mogle sebi da priušte i luksuzne - posebno izrađene Hagade, kao što je ova naša.

Naravno, pored misterije o datumu i mjestu nastanka, mala je misterija i ko ju je ustvari oslikao? Ako je bio Jevrej, kako se usudio slikati ljudske likove, a ako je bio hrišćanin, ko mu je davao instrukcije? Da li je možda bio musliman, jer su u to doba u Španiji živjeli sa Jevrejima u velikoj slozi i ljubavi, bili su majstori kaligrafije, a i njima vjera brani prikazivanje ljudskog lika? Ko zna, ali i to pokazuje da je misterija koja je tako davno rođena, još do danas neodgonetnuta.

Kada se Hagada otvori, već prva slika zbunjuje. Zamislite u XIV stoljeću prikazati zemlju okruglom! Pa zbog takvog "zločina" Giordano Bruno je 200 godina kasnije gorio na lomači, a naši autori su je uzeli kao gotovu stvar i ponovili u svakom danu stvaranja. Listamo li dalje te sjajne stranice - imamo pred sobom cijeli Stari zavjet, a možete li zamisliti priče koje su uz to pričane? Sigurno su bile na ladino jeziku, jeziku kojim je i Servantes pisao, da bi kasnije bile pričane i na talijanskom, vjerovatno bosanskom ili nekom trećem jeziku. SJike su toliko inspi- rativne, da nije teško zamisliti kazivača kako svaku stranicu Hagade obogaćuje svojim, uvijek novim tumačenjima, nerijetko povezanim sa svakodnevnom situacijom.

Listajući dalje, dolazimo do poznate stranice, prikazane i na omotu novog reprinta, gdje se kaže "Ko je gladan, neka dođe i jede, ko je žedan, neka dođe i pije...", rečenica koja se uvijek svečano izgovara uz svaki Seder, rečenica koja poziva nevoljnike i namjernike da nam se pridruže, jer i mi slavimo. I ponovo nekoliko misterija. Na vrhu grb grada Barcelone, ili možda samo nešto što na njega podsjeća. A u dnu, na dvije strane dva grba. Jedan prikazuje ružu, a drugi krilo. Sjetimo se da se na hebrejskom ruža kaze "šošan" a krilo "elazar". Nije li to dokaz da je Hagada urađena kao svadbeni dar za vjenčanje pripadnika dvije moćne porodice, Elazar i Šošan, jer ima tragova da su se u to vrijeme te dvije porodice orodile?

Na nekoliko stranica nalazimo mrlje od crnog vina. Naravno, kada se zna da uz Seder treba četiri puta nazdraviti, pa nije čudo, da se koji puta koja kap i prospe. Koje je to vino bilo? Je li bilo košer? Ko je učio pisati koristeći stranice Hagade? Ko je docrtavao u praznim prostorima likove ljudi i životinja? Sve to su pitanja na koje vjerovatno nikada nećemo imati egzaktan odgovor.

Nakon 1492, po izgonu iz Španije, vjerovatno 1510. godine Hagada mijenja vlasnika. Zabilješka govori o 18. godini nakon izgona, ali nam ne daje imena niti starog niti novog vlasnika. Opet misterija. Je li neko kupio knjigu za bagatelu da bi se prodavac mogao spasiti i prehraniti, ili je neko kupio knjigu kako bi pomogao nevoljniku koji nije imao ništa drugo vrijedno na prodaju, što je i tada, kao i mnogo puta nakon toga, moglo da spasi život.

Konačno pravi trag! Godina 1609. i bilješka da u ovoj knjizi nema ništa protiv crkve. Hagada je amnestirana i neće gorjeti na lomači, na koju inkvizicija stavlja i mnogo bezazlenija djela. A slika sa prve strane? Možda je kontrola počela tek od druge stranice, a možda je i taj kontrolor bio pristalica tada bogohulnih ideja Giordana Bruna.

I nakon toga - duga stanka. Šta je bilo izmedu 1609. i 1894. možemo samo pretpostaviti. Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito, ili jednostavno kao dio imovine onih koji su tražili svoje mjesto pod suncem, dospjela u Bosnu i Hercegovinu, u grad Sarajevo. U tom evropskom Jerusalemu, gdje Jevreji žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. U ovom gradu je 1892. godine formirano Jevrejsko kultijrno prosvjetno i humanitarno društvo "La Benevolencija", a kada je Josef Koen ponudio da društvu proda Hagadu, jednostavno - bila je preskupa. Kolika je njena vrijednost danas? Tko to zna? Cifre idu do nevjerovatnih 700 miliona dolara (vjerovatno nastali kao štamparska greška od procijenjenih 7 miliona dolara), a tada je prodana za 150 kruna, koje danas (a vjerovatno su i tada) vrijede 15.000 maraka. Kupac je bio Landes Museum- Zemaljski muzej, koji je otvoren 1888. i koji je bio u situaciji da otkupljuje vrijedne starine. Tada se desila još jedna stvar, koja je inače gotovo nezabilježena. Knjiga je poslana u Beč na prvu ekspertizu i, vjerovali ili ne, nakon dvije godine se vratila u Sarajevo.

Kako bi danas bili prazni British Museum, Louvre, i drugi svjetski muzeji kada bi svima vratili ono što su odnijeli. Austrijanci su Hagadu vratili u Sarajevo. Da li zato što je i Sarajevo bilo dio monarhije, ili je to bio gest poštenih profesionalaca, nikada nećemo saznati. Ipak, i nakon stotinu godina - hvala im što danas imamo Sarajevsku, a ne Bečku Hagadu.

Nikada Hagada nije bila javno izložena. Uvijek se čuvala na posebnom mjestu i bila dostupna samo očima izabranih. Nije se vidjela, ali se za nju znalo, pa je u aprilu 1941, nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo, jedan od prvih predmeta koji su zatražili bila upravo Sarajevska Hagada. Dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg direktora i Derviša Korkuta, kustosa Zemaljskog muzeja, Hagada im nije predata. Oberštrunbanfirer Fortner je ostao zbunjen kada su mu rekli da je neki njemački oficir "upravo bio tu i odnio knjigu... a ko zna kako se zove, kako se to smije i pitati". Uglavnom, knjiga je spašena i onda ponovo misterija? Dok su njeni bivši vlasnici i revnosni čitaoci okončavali život u logorima Jasenovac, Aušvic, Gradiška, Jadovno i desetinama drugih, Hagada je preživjela, a da se još nije tačno utvrdilo gdje i kako. Legenda kaže pod pragom džamije u jednom selu podno Bjelašnice. Druga veli da je bila zakopana pod trešnjom, ili možda orahom. Blizu je razumu da je u stvari bila zavučena među hiljadama drugih primjeraka bogate muzejske biblioteke, jer je svojim neuglednim koricama djelovala tako da ni najlukaviji posjetilac ne bi pomislio kakvo se blago krije iza tih kartonskih korica.

Napokon oslobođenje, 1945. i Hagada je opet u, sada Narodnom muzeju. O njoj počinje kružiti legenda, jer je, za razliku od 6 miliona Jevreja, knjiga preživjela. Pojavljuju se prve studije, a zatim i novo reprint izdanje i naravno spor. Čija je Hagada? Vrhovni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donosi presudu da je Hagada vlasništvo Bosne i Hercegovine, a da je njen držalac Narodni muzej. Time je spor zaključen, a onda se pojavljuju, bilo legalna, bilo "piratska" izdanja reprinta u izdanju sarajevske kuće Svjetlost, beogradske Prosvete ili u njihovoj kooperaciji.

Godine 1966. obilježava se 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu i formiranja Jevrejske opštine i na kratko vrijeme Hagada se izlaže očima znatiželjnika. Ponovo, 1988. prigodom velike izložbe" Jevreji na tlu Jugoslavije" Hagada se izlaže tek na par sati. Kada su 1991. počele pripreme za svjetsku manifestaciju "Sefarad 92", obilježavanja 500. godišnjice izgona Jevreja iz Španije, Hagada je pozvana u Madrid na, do tada, najveću izložbu sefardike. Na žalost, ili na sreću, tada je Muzej tražio osiguranje od 7 miliona dolara, na koje je, zbog rata u Sloveniji i Hrvatskoj bila tako visoka premija, da su organizatori odustali od poziva. Tako je Hagada ostala u Sarajevu da 1992. dočeka novi rat i da ponovo bude spašena na misteriozan način. Ovag puta heroj spašavanja je bio dr Enver Imamović, direktor Muzeja, koji je sa nekoliko hrabrih policajaca i pripadnika teritorijalne odbrane izvukao Hagadu iz Muzeja, sa prve linije fronta, u sigurnost trezora Narodne banke.

Nakon mjeseci i mjeseci rata u Bosni i Hercegovini, pojavili su se napisi u svjetskoj štampi o tome kako je Hagada uništena, pa onda oni o tome da ju je Vlada Republike Bosne i Hercegovine prodala i za te novce kupila oružje - riječju širile su se laži, kao što se to uvijek u ratu dešava. Početkom 1995. Bosna više nije bila glavna tema svjetskih medija. Pustili su nas da krvarimo, a oni su se bavili drugim stvarima. Tada se rodila ideja da se skrene pažnja na Sarajevo i na našu tragediju, a da se za to iskoristi Hagada. Senator Libermanje rekao "Ja bih došao u Sarajevo, ako će za Pesah biti i Sarajevska Hagada na stolu". Predsjednik Izetbegović i premijer Silajdžić su prihvatili ideju i za Pesah 1995. Hagada je, pod neviđenim mjerama obezbjeđenja donesena u Jevrejsku opštinu. Bio je to događaj koji su zabilježili svi svjetski mediji, ne mali broj njih je poslao specijalne izvještače u Sarajevo samo zbog tog događaja, na CNN-u je to bila "Breaking News", a zbog čvrste opsade i zatvaranja aerodroma, Liberman nije stigao.

Svejedno, Hagada je po treći put javno prikazana. Dokazali smo da u ovoj zemlji nismo takvi da obavezno uništavamo sve tuđe vrijednosti samo zato što nisu naše, uspjeli smo da postignemo ono što smo željeli - da skrenemo pažnju svijeta na Sarajevo i na Hagadu. Naredne godine, emisiju ABC Night Line na američkoj televiziji posvećenu Sarajevskoj Hagadi vidjelo je 12 miliona gledalaca.

Uskoro će pred vama biti i Sarajevska Hagada. Zajedničkim naporima Misije UN u Bosni i Hercegovini, naše Jevrejske zajednice, Zemaljkog muzeja i niza donatora, u Zemaljskom muzeju se uređuje prostor u kome će Hagada biti trajno izložena kako bi je svako mogao vidjeti i uvjeriti se da je misterija stvarna, a ljepota neprolazna.

Vjerujemo i želimo da narednih 650 godina života Sarajevske Hagade protekne u miru i spokojstvu i da njena ljepota nadvlada sve teškoće i probleme.

Sarajevo, mart 2002.

Jakob Fincii

Na mjestu današnje džamije bila je džamija sa četvorovodnim krovom koju je izgradio Isabeg Ishaković 1457. g. i poklonio sultanu Mehmedu II El Fatihu. Osim džamije on gradi dvor (saraj) po kome će Sarajevo dobiti ime, zatim most, karavan saraj – Kolobara han, hamam, mlinove, tekiju i veliki broj dućana.

D anašnja džamija sa kupolom nad prostorom za namaz i tri kupolice na trijemu, izgrađena je u 1566. g. po naređenju sultana Sulejmana Veličanstvenog, a na zahtjev Sarajlija. Džamija ima osim kvadratičnog prostora za namaz, tetime sa strana da bi mogla primiti veći broj vjernika (u blizini je bila kasarna i konak).

T rijem koji okružuje dvorište džamije izgrađen je u vrijeme sultana Abdulmedžida, a na trošak Fadil-paše Šerifovića.Tada je džamija temeljito obnovljena, o čemu govori i tarih iznad ulaza. U blizini džamije 1759. g. izgradio je Osman Šehdija biblioteku, koja je imala oktogonalnu osnovu i bila pokrivena kupolom. Ova zgrada je porušena i na njenom mjestu izgrađena je zgrada Ulema medžlisa 1912. g.

Arhitekta je bio Karl Paržik, koji je vrlo uspješno dogradio ovaj kompleks poštujući modul i koristeći elemente tradicijskog načina gradnje. Munara je osmorokutna i jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini. Umjesto prvobitnog Isabegovog hamama, koji je porušen krajem XIX v. arh. Vancaš će napraviti projekat i izgraditi novu Isabegovu banju, koja se nalazi u teškom stanju poslije rata 1992/95.g.

Bijela tabija (arabizam koji označava utvrdu ili mjesto za smještaj vojske) nalazi se na istočnoj visinskoj koti sarajevske kotline, dokaz je kulturne slojevitosti sličnih lokaliteta od srednjovjekovne utvrde, preko dodataka u vrijeme osmanskog perioda do austrougarske fortifikacije i najnovijih rekonstruktivnih zahvata u svrhu zaštite kao i integracije atraktivnog prostora u suvremeni život. Objekat je sagrađen oko 1550. godine (kako reče putopisac Katarino Zeno), na mjestu srednjovjekovne tvrđave, porušen u vrijeme izgradnje Vratničkog grada i na današnjem mjestu izgrađena Bijela tabija. Bijela tabija (pošto ih je bilo više jer danas postoji i žuta) imala je strateški značaj za obranu grada u nekoliko navrata. Prilikom napada Eugena Savojskog, te pri napadu austrougarske vojske 1878. godine. Po legendi je kao vezivni materijal za bojenje i uređenje zidova korišteno kravlje mlijeko i bjelanjca od jaja. Nekim arheološkim istraživanjima je utvrđeno da je Bijela tabija bila tačka oko koje su nastale prve naseobine na području grada Sarajeva.

Bošnjački institut, zadudžbina Adila Zulfikarpašića, integrirana je sa Gazi Husrev-begovim hamamom. Obuhvata i poslovnu zgradu „Plan“ čija je prvobitna koncepcija izvedena 1958. godine po projektu Esada Kapetanovića. Četrdeset godina kasnije, adaptirana je po ideji njegovog studenta Mustafe Gutića. Kompleks je u novom izdanju završen 2001. godine. Osim prostora bivšeg hamama sa multimedijalnom namjenom, kompleks sadrži upravnu zgradu i biblioteku sa oko 80.000 bibliotečkih jedinica (među kojima su brojna rijetka i vrijedna izdanja) kao i edukacioni centar. Nažalost danas u Sarajevu nema niti jedan aktivni hamam.

Zemaljska vlada (koju je uspostavila Austrougarska monarhija) osnovala je Zemaljski muzej 1888. godine. Zbirke tog muzeja prenesene su 1912. u novu zgradu koju je projektovao Karlo Paržik. Ovaj uvaženi arhitekt Sarajeva, poznat po projektima javnih objekata u historijskim stilovima, ostvaruje kompleksom zgrada Zemaljskog muzeja arhitektonsko dostignuće sa posebne vrijednosti i ljepote.

Simetrična kompozicija četiri paviljona, gdje svaki ima posebnu postavku, formiraju unutrašnji atrij sa botaničkom baštom i više od 2000 biljnih vrsta.. Ti objekti, iako samostalno, povezuju se terasama i stvaraju čvrstu prostornu i harmoničku cjelinu. Čitav kompleks nosi karakteristike neorenesansnog stila. U muzeju je izložena i Sajevska Hagada.

Nažalost nebriga aktuelne vlasti o istorijskom blagu svoje zemlje je dovela zgradu muzeja kao i eksponate u njoj u veoma težak skoro neodrživ položaja. Zgrada i eksponati pod uticajem vremena lagano propadaju.

“Sebilj” ili “sebil” je arapska riječ u značenju “put”, ali kao termin označava dobrotvornu, vrlo staru instituciju, fontanu posebnog oblika na trgovima, na kojoj je sebiljdžija tasom zahvatao vodu iz korita i besplatno napajao žedne. Sebilj na Čaršiji je jedini objekat te vrste u Sarajevu, izgrađen 1891. godine, vjerovatno po projektu Josipa Vancaša.

Po nekim podacima u Osmanskom periodu u Sarajeu je bilo oko 300 sebilja . U velikom po ž aru koji je izazvan provalom Eugena Savojskog 1697. godine pored mno š tva drugih objekata zauvijek su nestali i sarajevski sebilji iz kojih su sebiljd ž ije crpile vodu i dijelile je žednim prolaznicima. Prije ovog posljednjeg sebilja koji i danas prestavlja jedan od simbola grada , oko 5 metara od današnjeg mjesta nalazio se sebilj koji je 1753. godine podigao bosanski vezir hadži Mehmed pa š a Kukavica. Taj sebilj koji vidite na slici poru š en je 1891. godine da bi se 1913. godine po projektu arhitekta Alexandra Witteka izgradio novi ura đ en po nacrtima prvobitnih sarajevskih sebilja iz 16. stoljeća.

Sjećanje na izgled starog sebilja iz 1753. čuva jedna od maketa, autora Huseina Karišika.

Predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekat iz austro-ugarskog perioda građen u pseudo-maurskom stilu. (U ovom stilu rađeni su brojni objekti što ih je u Sarajevu ostavila austrugarska vlast i postali su značajno obljiežje tog vremena).

Prvi projekat je uradio Karl Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru B. Kalaju, izrada novog je povjerena Alexandru Witeku. Kao uzor u izradi ovog projekta poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je A. Witek upravo zbog ovog projekta navodno nezadovoljan kako je riješeno osvjetljenje u zgradi Viječnice, umno obolio i izvršio samoubistvo, završetak njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat gradske vijećnice zvanično je predat na upotrebu 1896. godine.

Kao Nacionalna biblioteka bila je izložena velikom granatiranju i teško je oštečena tokom opsade 1992-1995. Veliki dio knjiga je izgorio u požaru 1992 g.

Izgrađena je po projektu arh. Josipa pl. Vancaša 1884/85 kao zgrada Zemaljske vlade. Objekat je građen u blokovskom sistemu sa unutrašnjim dvorištem. Zgrada je građena u duhu neorenesanse po ugledu na velike firentinske palate (Palata Medici - Ricardi), čije fasade ukrašavaju rustikalno obrađeni kvaderi i arhivolte oko prozora.

Istog koncepta u neorenesansnom stilu izgrađena je još jedna zgrada Zemaljske vlade danas Direkcija željeznica i Ministarstvo vanjskih poslova po projektu arh. Paneka 1895. g., a zatim treća zgrada (danas uprava Kantona Sarajevo), projekat iz 1902.-1904., arh. Karla Paržika

Pošto je u blizini mosta izvršen atentat na prijestolonasljednike Austro-Ugarske Monarhije, nadvojvodu Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju podignut jr na mostu spomenik posvečen ovim carskim ličnostima, ali je porušen 1918. g. Atentat je predstavljao povod za Prvi svjetski rat. Nakon atentata i poslije Drugog svjetskog rata moste je nazvan Principov, po atentatoru Gavrilu Principu, da bi danas ponovo nosio naziv Latinska ćuprija. Pored mejsta odakle je Princip pucao nalazio se muzej Mlade bosne (po imenu grupe zavjerenika kojoj je Princip pripadao), a sada je to muzej atentata odnosno depadans Muzeja grada Sarajeva.

Definitivno jedan od najuniverzalnijih simbola naše zemlje bile su njegove česme. Podizane pod motom:”Sevap je gladna nahraniti, a žedna napojiti” širom Bosne su nicali ovi izgledom skromni, ali sadržajem beskrajno monumentalni objekti.
Broj javnih česama u Sarajevu nije nikada tačno utvrđen, ali po zapisima putopisca Evlije Čelebije u XVII vijeku u Sarajevu je bilo 110, po Francuzu Quicleta, polovinom istog vijeka 169, prema podacima iz 1888. godine- 152 javne česme, a nekoliko godina kasnije preko 160. Ove utilitarne objekte podizali su pojedinci. U pravu su oni koji su govorili kako je u gradu bilo raznih zadužbina i dobrotvornih ustanova, veliki i malih, ali kako se čini da niti nijedna vrsta nije toliko vezana za čovjekoljublje koliko su bile upravo te male česme i vodovodi. Arhitektura i smještaj česama uvijek su bili vezani za čovjeka i u mjerilu i njegovim potrebama pretvarajući se tako u sastavni dio bosanske pejsažne arhitekture. Do 1992. u Sarajevu je ostalo tek nešto više od dvadesetak.

Kopija jedne od sarajevskih česama, tačnije one pored Hadžijske džamije iza Inat kuće, tj. pod Alifakovcem, poklon je grada Sarajeva gradu Rimu. Postavljena je u znak prijateljstva 1999. Godine na trgu Piazza S. Giorgio Velabro.

Česme su bile mjesta susreta, razgovora, prijateljstava i rađanja prvih ljubavi.

"by videoarhiv"