Gazi Husrev-begova džamija (1530/31.) je najznačajnija islamska građevina u Bosni i Hercegovini, koja se svojim arhitektonskim vrijednostima, razigranom osnovom, višekupolnim sistemom i smjelim konstruktivnim rješenjem, izdvaja od svih potkupolnih džamija građenih u BiH. Prostor za namaz Gazi Husrev-begove džamije pokriven je kupolom (raspona 13 m i visine 26 m), dok proširenja sa strane pokrivaju male kupole. Ova proširenja, zovu se tetime i imaju posebne ulaze, a služile su za prijem putujućih derviških redova.

Mihrab je pokriven polukupolom. Njen graditelj je bio Persijanac, Adžem Esir Ali, u to vrijeme glavni arhitekta Osmanskog carstva. On je u gradnji ove džamije primjenio ranoistanbulski stil koji daje pečat prepoznatljivosti čitavom ostvarenju. Kamena plastika i stalaktitni ukrasi, integralni su dio općih vrijednosti džamije. Arabeska je, poslije pohoda Eugena Savojskog (1697.) bila uništena. Obnovljena je 1762., ali je izgorjela 1879. i ponovo obnovljena 1886. g. Gazi Husrev-begova džamija sa šadrvanom, mektebom, abdesthanom, turbetima, Gazi Husrev-begovim i Murad-bega Tardića, haremom, muvekithanom, munarom visokom 45 m i Sahat-kulom dominira čaršijom i čini njen središnji i najveći kompleks. Ovaj kompleks je svojim vjekovnim postojenjem utjecao na graditeljske aktivnosti svih okolnih prostora, ulica i mahala. Zanimljivo je da je otac Gazi Husrevbega bio bosanac, a majka kći sultana.

Jedna od prvih naučno obrazovnih ustanova u vrijeme osmanskog carstva i BiH uopće. Locirana je na sjevernoj strani Gazi Husrev-begove džamije i za njenu gradnju je osobno zaslužan sam Gazi Husrev-beg koji joj je u spomen svoje majke dao ime Seldžukija.

Imala je pravu riznicu orijentalnih spisa i medresu u kojoj su se izučavale teologija, pravo i filozofija. Građani su joj, zbog olovnog krovnog pok riva ča (kuršum je na turskom olovo) dali ime Kuršumlija i kao takvu je danas i znamo. Sam objekat je građen po uzoru na ranije seldžučke medrese XII vijeka u Turskoj čiju formu preuzimaju i razvijaju osmanski Turci. Sastoji se od dva niza po šest soba za učenike (softe) oko unutarnjeg atrija po dužim stranicama osnovice. Na kraćim stranama osnovice, s južne strane je ulaz, a sa sjeverne prostorija za predavanja (dershana). U samom centru dvorišta je šadrvan. Oko šadrvana je natkriveni trijem sa nizom stupova od kamena. Na ulazu se nalazi portal ukrašen stalaktitima i kaligrafskim zapisom. Objekat ima dvanaest velikih dimnjaka i dvadesetčetiri kupole. Uz Kuršumliju medresu stoji Hanikah (visoka škola sufijske filozofije). Izgrađen je 1531 g. Imao je atrij sa trijemovima i četrnaest kabineta.

U današnje vrijeme Kuršumlija je mjesto gdje se održavaju razne izložbe.

Ferhadija ili Gazi Ferhad-begova džamija je izgrađena tokom 1561/62 godine i pripada istom tipu male monumentalne džamije kao i Alipašina, tako da se za obje smatra da su djelo suradnika ili učenika Mimara Sinana. Osnivač džamije je Ferhat-beg Vuković-Desisalić, bosanski sandžak-beg, potomak srednjovjekovne feudalne porodice iz ovih krajeva. Na jednoj ikoni Bogorodice koja se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH, stoji bilješka da je ikonu radio majstor Tudor za kneza Ivana Desisalića za vrijeme vladavine njegovog brata Ferhat-bega.

Iza džamije, 1882. godine, Gliša Jeftanović je izgradio hotel „Evropu“.

Objekat je, prema nekim podacima, izgrađen 1580/81 godine. Izgrašene je po nalogu rumelijskog berglerbega Sijavuš paše, zajedno sa velikim hramom prozvanim velika avlija, namjenski građen kao stambena četvrt za sarajevske. Prvi put je izgorio pri upadu Eugena Savojskog, a od tada je gorio više puta. Zbog povećanog broja vjernika Jevrejska općina je izdejstvovala dozvolu (ferman u osmansko doba) za podizanje novog hrama čija je gradnja završena 1821. godine, a temeljito je obnovljen 1909 g. kada je dobio električnu rasvjetu. U takvom ga obliku znamo i danas. U drugom svjetskom ratu teško je devastiran od strane nacista

Početkom 60-tih godina XX vijeka, objekat je ustupljen gradu da bi se pretvorio u Jevrejski muzej. Sama rekonstrukcija starog sefardskog hrama u Muzej jevreja Bosne i Hercegovine je izvedena po zamisli Mirka Ovidije 1970. godine.

Sefardski jevreji su se nastanili u Sarajevu u XVI vijeku, poslije protje riva nja iz Španije, kada su ovi krajevi bili u sastavu osmanskog carstva. Lijepo prihvaćeni ne samo od vlasti, nego prije svega od domaćih ljudi, ostali su u ovim krajevima vijekovima. Nastanili su se u Sijavuš-pašinoj mahali/El Kotridžo, Velikoj avliji/, gdje su izgradili Stari i Novi hram.

Svojim dolaskom na ove prostore, jevreji su obogatili kulturu na ovim prostorima donoseći španjolski i hebrejski jezik, te široku lepezu nepoznatih shvatanja umjetničkog stvaralaštva i prostornih odnosa. Također, sa sobom su donijeli Hagadu - rukopis od svjetskog značaja, danas poznatu kao Sarajevska Hagada. Ovaj rukopis se čuva u Zemaljskom muzeju BiH i dostupan je javnosti.

Sarajevski Franjevci svoju prisutnost na ovim prostorima bilježe kroz dugi vremenski i istorijski period. Lokacija najstarije crkve se ne zna, ali hronika ovih prostora bilježi da su je razorili turski osvajači i njenu građu upotrijebili za druge namjene. Poslije toga je izgrađena crkva na Latinluku i služila je sarajevskim kršćanima i dubrovačkim trgovcima koji su tu stanovali. U požaru koji je 1693. god. izazvala vojska Eugena Savojskog, crkva je izgorjela. 1881. godine izgrađena je crkva sv. Ante Padovanskog na Bistriku. Trinaest godina poslije je izgrađen samostan u koji je doselio provincijalat. Današnja crkva je građena od 1912. do 1914. godine po projektu arhitekte Josipa Vancaša. Pored crkve podignut je i 43-metarski toranj. Crkva je rekonstruirana i modernizirana 1960. godine.

Crkva je bogata relikvijama i umjetničkim djelima. Pored bogatih vitraža, tu se nalazi fresko-ikona Ivana Zlatoustog, posljednja večera autora Đure Sedera, mramorna statua Madone sa djetetom autora Frane Kršinića te plastika i mozaici sarajevskog kipara Zdenka Grgića i mnogo toga drugog. U samostanskoj pinakoteci se nalazi veliki broj radova starih i suvremenih domaćih autora.

Projekat za izgradnju Katedrale uradio je Josip Vancaš kombinujući elemente romanike i gotike, i tako stvorio sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po tom projektu urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekta je započela 1884. godine, a 1889. godine objekat je završen i predat na upotrebu Sarajevskoj gradskoj općini. Svojim izgledom je slična katedrali Notre Dame u Dijonu.

Katedrala ima tri kule i srednja završava polukružnom elipsom. Crkvena rozeta na ulaznoj fasadi iznad bogato dekorisanog ulaza koji je obogaćen sa precizno obojenim staklenim prozorom. Bečki skulptor A. Hausman je napravio kipove Isusovog srca koji stoje na ulaznoj fasadi. Potpore Svete Triniti je napravio zagrebački skulptor Dragan Morak, a rezbario Ivan Novotni u portalskoj zabati.

Fasada je napravljena od dva tipa kamena, žutog čvrstog kamena i crvenkastog krečnog kamena. Obojeni stakleni prozori su napravljeni po dizajnu arhitekta Pl. Vancaša u Insbruku i Beču. Katedralu je orginalno dekorisao bojom Josip Volini i Ivan Betiz kao i Aleksandar Maksmilian Sajc i njegov sin Ludovic, koji je radio farbanje u Štrosmajrovoj katedrali u Đakovu 1875. Ludovic Sajc je oslikao osam cilindričnih portreta sa prsima crkvenih učitelja koji su ujedno i najpreciznije oslikani dijelovi ove crkve. Statue je modelirao Dragan Morak, a rezbario Ivan Novotoni. Portret nadbiskupa Stadlera iznad njegovog groba je djelo Marina Studina. Za vrijeme rekonstrukcije katedrale 1929. godine, drugi sloj ukrašavanja radile su slikarske firme iz Stuttgarta. Ovaj sloj, baš kao i dijelovi orginalnih crteža, su uklonjeni za vrijeme rekonstrukcije crkve u periodu od 1987. do 1989., kada je slikar Ante Martinović napravio kopije velikog zida rađenog u uljanoj tehnici u razmjeri 1:1 koje je fiksirao na vrh oštećenog orginala.

Na ulaznoj strani katedrale se nalaze dva tornja, jedan sa zvonom i drugi sa pet manjih zvona. Katedrala može primiti 1200 ljudi.